Šah kao politika

Ove se godine obilježava stota obljetnica Međunarodne šahovske federacije (FIDE), osnovane 20. srpnja 1924. u sklopu VIII. olimpijskih igara u Parizu. Prvu je inicijativu još 1904. pokrenula Francuska šahovska udruga, a slična se inicijativa pojavila i 1914. u Sankt Peterburgu. Međutim, tek će majstor Eugene Znosko-Borovsky, koji je najavio osnivanje međunarodne federacije tijekom šahovskog turnira u Londonu 1922, dovesti do realizacije te ideje pod pokroviteljstvom Francuskog šahovskog saveza. Kroz povijest je FIDE imala sportsku ali i političku ulogu.

Povezanost šaha i politike puno je dublja, izuzetno snažna i ostaje neiscrpnim izvorom nadahnuća. Indijski državnik Jawaharlal Nehru rekao je da politika jest igra šaha. Američki diplomat i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski svoje je kapitalno djelo o posthladnoratovskoj geopolitici nazvao Velika šahovska tabla. Igra šaha i praktična politika zahtijevaju strateško razmišljanje, analizu protivničkih poteza, te sposobnost dugoročnog planiranja i predviđanja. Međutim, još je zanimljivije promišljati ono političko u samoj igri šaha.

Izvor Pixabay

Carl Schmitt tvrdio je da su suvremeni politički pojmovi sekularizirani teološki pojmovi, da je moderna politička teorija naslijedila strukturu teološkog diskursa te da suveren djeluje kao svojevrsni zemaljski predstavnik božanskog autoriteta. Tako se i šah kao igra strategije odvija na šahovskoj ploči čija crno-bijela struktura jasno upućuje na suprotnost dobra i zla. Šahovska ploča u obliku dijagrama 8x8 odgovara drevnoj Vāstu-mandali, simbolizirajući sferu sukoba božanskih sila. Borba u igri šaha je, ovisno o tradiciji pojedine civilizacije, borba bogova s titanima ili anđela s demonima. Budući da je svjetlo superiorno tami, bijeli igrač uvijek ima prednost prvog poteza.

Ali nakon čina otvaranja bijelom figurom; nakon povlačenja tog prvog poteza, šah gubi svako teološko značenje. Bijele figure kreću se po crnim, a crne figure po bijelim poljima. Crno-bijela ploča u toj se borbi volja zamućuje u sivu zonu koja ne sadrži ništa božansko, već isključivo ljudsko. Igra šaha postaje politička u svojoj bitno makijavelističkoj i pragmatičnoj odrednici. Šah nije sraz dobra i zla, nego duel ravnopravnih neprijatelja čiju ravnopravnost strukturiraju strogo zadana pravila. Samo je jedan cilj – ubiti kralja i po pravilima pobjednički proklamirati: Kralj je mrtav! Al-šāh māta, šah-mat.

Tijekom renesanse uvedene su određene promjene u pravilima igre. Dama/kraljica i dva lovca dobili su veću pokretljivost, čime je igra postala apstraktnija. Izvorni model šaha poprimio je matematički karakter. Ova promjena kao da navješćuje nadolazeći duh vremena, u kojemu se umijeće političkog preobražava u znanost o upravljanju. Tako će primjerice načelo međunarodne ravnoteže snaga, za koju je Edmund Burke rekao da je običajno pravo naroda, s Napoleonskim ratovima izgubiti svoju spontanost. Na Bečkom kongresu 1815. novu europsku ravnotežu ne određuju državnici i diplomati nego statističari. Politika sve više poprima karakteristike šahovske preciznosti. Ne čudi stoga da je šah bio od posebnog značenja tijekom Hladnog rata. Šahovski velemajstori uglavnom su dolazili iz Sovjetskog Saveza i SAD-a, dviju suparničkih sila čiji je jedan pogrešan ili nepromišljen potez potencijalno mogao značiti nuklearni holokaust. Od 1976. do 2006. Gari Kasparov nosio je svjetsku titulu, s iznimkom 1996. kada je to bio Vladimir Borisovič Kramnik. Prije Kasparova svjetski velemajstor godinama je bio Amerikanac Robert James Fischer. 

Kao i u šahu, strategija nuklearnog odvraćanja (deterrence) zasniva se na planiranju i anticipiranju poteza protivnika kako bi se razvila pozicija koja odvraća ili sprečava protivničko djelovanje, često unaprijed planirajući nekoliko koraka. U šahu igrači nastoje održati ravnotežu između napada i obrane, dok u održavanju ravnoteže snaga država mora imati dovoljno snage da spriječi agresiju, ali ne toliko snage da izazove preventivne akcije neprijatelja. Kontrola ključnih pozicija je još jedna zajednička karakteristika. Geopolitički, država uspostavlja kontrolu nad ključnim područjima (sfere utjecaja) ili resursa putem blokovskih obrambenih saveza, dok u šahu igrači teže kontroli polja na ploči neprobojnim pozicijama figura.

Često se kaže da su sposobni političari vrhunski šahisti. Međutim, treba podvući crtu i razlikovati demokratsku politiku od autoritarne politike. Čuvenog šahovskog velemajstora i ruskog disidenta Garija Kasparova jednom su prilikom pitali smatra li da je ruski predsjednik Vladimir Putin vrhunski šahist. Kasparov je kategorički odbacio takvu tvrdnju. Autoritarni vođe nisu nikakvi majstori u šahu jer je šah transparentna igra. Kako bi ostvario svoje ciljeve u demokraciji, državnik mora pokazati šahovsku sposobnost političkog manevriranja pod budnim okom javnosti i pritiskom suparnika. U demokratskom uređenju nužna je šahovska strategija kako bi se politički suparnik doveo pred gotov čin. Autoritarni vođe i autokrati, kaže Kasparov, nisu šahisti nego po prirodi igrači pokera. Činjenica je da njihova tehnika vladanja počiva na korupciji i primjeni brutalne sile, ali legitimitet ne crpe iz strategije, nego iz psihološke manipulacije protivnika. Autoritarni vođe obični su bleferi, a blef je u šahu ništavan, uglavnom poguban. U igri pokera blef je koliko riskantan toliko i nužan za pobjedu. Opasnost najboljem igraču pokera, baš kao i nedodirljivom autokratu, jest ako se blef prozre. Kasparov je u pravu. Dovoljno je sagledati koliko je Putinovih crvenih linija probijeno od početka ruske agresije na Ukrajinu, a da niti jedna njegova prijetnja nuklearnom odmazdom nije ostvarena.